Đorđe Božović
Fascinira podatak da se jezik, pored običnoga govorenja, može i — fućkati! Širom svijeta postoje, ili su postojale, kulture u kojima su se govornici raznih jezika na većim razdaljinama sporazumijevali zviždanjem podražavajući govoreni jezik. Zviždanje jezika kao način sporazumijevanja danas postoji u kulturama od jezika plemena Yupik sa Aljaske, preko nekoliko domorodačkih jezika u Meksiku poput jezika amuzgo, nahuatla ili zapotečkoga, jezika amazonskoga plemena Pirahã, mnogih afričkih jezika poput ewea, twi-fantskoga, tsonge i drugih, pa sve do jezika naroda Chepang u Nepalu i nekolicine drugih jezika Indokine i Okeanije, ali čak i na par mjesta u Evropi — u oksitanskome selu Aas, u grčkom selu Antiji na Eubeji, na Kanarskim ostrvima i u turskome selu Kuşköy. U grčkome selu Antiji, recimo, ne tako davno — čak 1982. — čitavo stanovništvo sela umjelo je da podražava govor zviždanjem, mada su dodanas prekostali samo nekolicina zviždača.
Zviždanjem jezika zapravo se podražava govor tako što se u melodiju zvižduka prenose frekvencije govora. Svi segmenti ljudskoga govora (slogovi i pojedinačni glasovi) i suprasegmenti (akcenat i tonovi vokala) kao i svaki drugi zvučni talas imaju svoje formantske frekvencije. Vještina zviždanja jezika sastoji se jednostavno u tome da se te formantske frekvencije vjerno prenesu u zvižduk, čime ih sagovornik, tj. drugi vješt slušač, može razumjeti prepoznajući ih i dekodirajući nazad u govorne segmente i suprasegmente. Naročito su tome pogodni tonalni jezici — oni jezici koji u svojim fonologijama imaju tonske opreke kao funkcionalne opreke među fonemama (vokalima), i većina zviždućih jezika na svijetu i jesu tonalni jezici. Zanimljivo je to što i srpskohrvatski jezik posjeduje tonske varijacije u frekvencijama vokalskih formanata u akcentovanim slogovima, pa bi se i on mogao vjerovatno bez velike muke kodirati u — zvižduk!
Zviždanje kao vrsta komunikacije koja je zamjena za običan govor vjerovatno se javilo zbog toga što se zvižduk glasnije i dalje prenosi u okoliš. Tako se sporazumijevanje može omogućiti i između ljudi koji su nedovoljno blizu da bi jedni čuli govor drugih normalne glasnoće. Recimo, pripadnici plemena Pirahã u Amazonu zvižduću svoj jezik kada kreću u lov raštrkani po džungli. Zviždanjem jedni drugima javljaju položaje lovine, daju instrukcije, šalju obavijesti o svome kretanju i o ishodu lova. Indikativno je i to što se većina zviždućih jezika nalaze na mjestima s planinskim terenom ili u gustim šumama poput Amazona — tamo gdje se komunikacija prirodno odvija sporije i teže. Fućkani jezik moguće je čuti obično na kilometar do dva razdaljine, ali čak i na do pet kilometara razdaljine u planinskim krajevima, što zviždanju na ovakvim terenima sa inače slabim mogućnostima sporazumijevanja daje znatnu komunikacijsku prednost u odnosu na govorenje — jer ni zvuk vike ne dopire toliko daleko, a pri tome fizički znatno zamara govornika.
Slično zviždanju jezika, postoje kulture u kojima se ljudi na veće daljine sporazumijevaju pomoću glasne i lako prenosive muzike bubnjeva, tako što, jednako zviždanju, i u ritam bubnja prenose akustičke osobine govorenoga jezika — tonsku varijaciju, dužinu sloga i slično. Prenošenje poruka ritmom bubnja karakteristično je za kulture zapadne i središnje Afrike, gdje su, opet, koncentrisani upravo afrički tonalni jezici (poput ewea, jezika hausa i yoruba, i drugih), zbog svojih tonova lakše prenosivi u frekvencijski sasvim bliske muzičke ritmove.
Međutim, nije nemoguće ni netonalne jezike prenijeti u melodiju — potrebno je samo imati dovoljno muzičkoga talenta i vještine da se zvuk govora što vjernije imitira glazbom. I obratno, svakako — imati vještine da se glazbeni naput prepozna i razumije kao određeni govorni odsječak koji ovaj podražava. Svaki govoreni ljudski jezik je zapravo zvučni talas kao i bilo koji drugi zvuk, te je svaki jezik moguće prenijeti i u muzičku melodiju. Stoga, eto vam zanimacije od dugoga vremena — ruke u džepove i probajte otfućkati, recimo, Santa Mariju della Salute! Ova pjesma Laze Kostića, po utisku mnogih, i važi za najmelodičnije književno djelo na našem jeziku.
Napomena: Ovaj članak je 2013. godine preuzet sa našeg sata i objavljen u školskom udžbeniku Gramatike za 1. razred srednje škole (link).